Meksiko kroz naše oči

Više od mjesec dana meksičke avanture pokazalo nam je ono najbolje, ali i najgore od Meksika.

Mexico City u meksičkom društvu

Nakon 3 mjeseca provedena u SAD-u, odlučili smo krenuti dalje put Meksika. Sletjeli smo u glavni grad Mexico City gdje nas je dočekao Daniel, Ivanin prijatelj iz prijašnjih putovanja i ponudio nam smještaj u njegovom stanu. " Mi casa es su casa" kako je odmah rekao, dalo mi je naslutiti da će ovo biti početak dobrog prijateljstva. I zaista, kliknuli smo na prvu i proveli oko dva tjedna kod njega, a Daniel nije ostao imun ni na Mo i nakon par dana već je počeo razmišljati o tome da nabavi psa. Nama je dobro došao odmor od intenzivnog roadtripa po SAD-u pa smo usporili tempo i jednostavno iskoristili boravak u glavnom gradu za uživanje u meksičkoj hrani, šetnjama s Mo po različitim parkovima i istraživanju pojedinih kvartova kojih u CDMX-u (Ciudad de Mexico) ima zaista puno. Uostalom, ovo je grad u kojem živi 9 milijuna stanovnika, te oko 25 milijiuna s okolicom što ga svrstava u top 5 najnaseljenijih gradova svijeta. Grad ima bogatu povijest i kulturu, a nama je osobno najviše prepoznatljiv po uvodnim špicama meksičkih sapunica koje smo imali prilike gledati kao djeca. Svima je smiješna ta činjenica u ovom dijelu svijeta, no mi se danas upravo zbog Esmeralde i La Usurpadore dobro snalazimo sa španjolskim jezikom u zemljama Latinske Amerike.

Već drugi dan našeg boravka u gradu iskusili smo pravi meksički temperament i kulturu i to na nogometnoj utakmici između Meksika i Hondurusa u sklopu kvalifikacija za svjetsko prvenstvo. Naš prijatelj Carlos kojeg smo upoznali u Ekvadoru nabavio je ulaznice, a iskustvo je bilo nevjerojatno. Na stadionu Azteca koji prima do 90 000 ljudi navijali smo za Meksiko i zajedno s Meksikancima pjevali poznatu "Canta y no llores" pjesmu, a energija se mogla osjetiti duž cijelog stadiona. Mi smo hrabro obukli naše hrvatske dresove s šahovnicom, a među domaćim navijačima bili smo prava atrakcija. Meksiko je na kraju pobjedio 3-0. Slavlje se nastavilo na parkingu ispred stadiona gdje smo popili pivo s nekolicinom navijača. Da stvar bude apsurdna, ekipa je cugala ni više ni manje pokraj policijskih automobila koji su patrolirali po parkingu. Na naše čuđenje, dobili smo odgovor:" ne brinite, ovo je Meksiko. Ovdje stvari funkcioniraju drugačije." I zaista, tada nam je Daniel ispričao da je policija ovdje jako korumpirana i da se novcem može kupiti sve pa tako i da vas ne diraju na parkingu dok slavite pobjedu svoje ekipe. I to je nešto što je njima potpuno normalno. Dok je policija ostale navijače tjerala svojim kućama, mi smo doslovno pokraj njih ispijali pivo. No ubrzo smo i mi morali izaći, očito je mito imao ograničeni rok trajanja.

Sljedećih dana obilazili smo kvartove poput Coyoacana gdje je i kuća poznate Fride Kahlo, a posebno nas je ugodno iznenadila hrana u tzv. mercadu (u svakom kvartu je barem jedan) gdje smo za 25kn a i manje uživali u pravoj autentičnoj meksičkoj kuhinji. No ubrzo smo se i zasitili meksičkih tortilja koje dolaze u gotovo svakom jelu, pa smo večeri obično provodili u stanu pripremajući vlastita jela, nerijetko i hrvatske specijalitete s kojima smo se željeli zahvaliti Danielu na gostoprimstvu. Neizostavni dio meksičke kulture je ispijanje tekile. Jedne smo večeri završili na pravoj zabavi s mariachima, a samo ću reći da je tekila učinila svoje pa su tako sjećanja u dobroj mjeri izbrisana ili negdje dobro skrivena. Zabilježili smo par fotki no čak su i one bile mutne. Pišući ovaj tekst, shvatio sam da smo zapravo u CDMX-u puno više vremena provodili u društvu prijatelja, uživali u običnim stvarima i bili dio njihovih uobičajenih rutina, nego što smo ragledavali poznate turističke znamenitosti. No moram spomenuti famozni Teotihuacan, drevni grad koji je izazvao određenu dozu strahopoštovanja u meni. Vidjeti ostatke drevne civilizacije za koje se ni dan danas ne zna točno kako i kada su nastali je jednostavno nevjerojatno. Nažalost zbog obnove, a i zbog Covid restrikcija nije bilo dozvoljeno popeti se na poznate piramide Sunca i Mjeseca, no i sam pogled na njih je bio vrijedan posjeta.

Jedna od zanimljivosti u Mexico Cityu je to da je ovaj ogromni grad sagrađen na podzemnom jezeru koje je kroz prošlost ostalo bez vode pa sada svaki dan grad "tone" i do 50cm godišnje na nekim dijelovima. To se najviše može vidjeti na određenim građevinama poput stare bazilike Gospe Guadalupske koja stoji ukoso. Zbog toga je pokraj nje izgrađena modernija bazilika poznata po svom obliku cirkuškog šatora gdje se nalazi i samo prikazanje gospe, a u koju stane čak 10 tisuća ljudi. Inače, Gospa Guadalupska najveća je vjerska ikona Meksikanaca i godišnje baziliku posjeti nekoliko milijuna ljudi. Danas je CDMX istovremeno izuzetno moderan grad u nekim dijelovima, dok je u drugim krajnje siromašan i opasan pa se posjet u pojedine kvartove ne preporučuje. Osim kriminala, učestalo je i zlostavljanje i diskriminacija žena pa npr. u javnom prijevozu uvijek postoje dijelovi autobusa ili vagoni u podzemnoj u koje smiju ući isključivo žene i djeca.

Guanajuato i Dia de los Muertos

.Nakon dva tjedna laganog tempa u CDMX-u odlučili smo se mobilizirati i krenuti sjeverno u regiju Guanajuato gdje smo posjetili istoimeni grad i još dva manja gradića Queretaro i San Miguel de Allende. Koristili smo javni prijevoz tj autobuse prve klase koji su nas iznenadili sa svojom udobnošću i profesionalnošću. Za razliku od nekih drugih stvari, ovdje je Meksiko daleko ispred naših prijevoznika u Hrvatskoj, a cijene karata uopće nisu skupe. Isto tako smo u jednom dijelu koristili i bla bla car. U regiji Guanajuato osjeti se kolonijalni utjecaj, prvenstveno u arhitekturi starih gradova pa smo na trenutke imali osjećaj da smo u Španjolskoj, no ipak Meksikanci su uspjeli stvoriti vlastitu autentičnost i nama se baš svidjelo. Osim toga, Ivana je ovdje bila prije 5 godina i sama kaže da osjeća određenu dozu povezanosti, posebice s San Miguelom de Allende. Odlična hrana i kava na svakom su koraku, a mariachi svaki dan upotpunjavaju ionaku veselu atmosferu na glavnom trgu ispred katedrale. Mo je isto tako posebno uživala ovdje jer su na svakom koraku malene fontane (u svaku je naravno skočila), a osjeti se i "pet friendly" atmosfera pa se tako cijelo vrijeme igrala s drugim psićima ili pak s djecom na trgovima. Danas je San Miguel dosta turistički "razvikan" pa tako na trenutke na ulicama možete susresti više turista nego lokalnog stanovništva, posebice umirovljenih Amerikanaca koji su odlučili kupiti nekretninu u ovom pitoresknom mjestu i uživati u mirovini.

Otprilike tjedan dana zadržali smo se sjeverno od glavnog grada, a nakon toga odlučili smo se vratiti u Mexico city jer se bližio Dia de los muertos, odnosno kod nas poznat kao Dan Mrtvih ili Dušni dan koji se obilježava 2. studenog. I dok je kod nas nekako uobičajeno da se Svi Sveci i Dan mrtvih obilježavaju u miru i spokojno u sjećanju na naše najbliže preminule, u Meksiku se u tom periodu de facto slavi. I to zaista u pozitivnom smislu. Naime, Meksikanci se upravo sa radošću sjećaju svojih najbližih i u veselom tonu održavaju svoja sjećanja na njih, pa tako na njihovom groblju nerijetko možete vidjeti i čuti mariache koji sviraju omiljene pjesme pokojnika. Grobovi su često ukrašeni raznim rekvizitima u šarenim bojama, pa groblja podsjećaju na rođendanske proslave. Isto tako, vjeruje se da se na taj dan mrtvi vraćaju na zemlju pa se na grob donose omiljena jela i pića preminulih kako bi zajedno mogli slaviti. Na taj način slavi se život pokojnika, a ne tuguje se zbog smrti. Moram priznati, iznenadila me ovakva tradicija, no u suštini mi se svidjela jer sjećanja na preminule bi trebale biti upravo takva - u pozitivnom i veselom duhu. Na Dan Mrtvih održava se i ogromna povorka kroz cijeli grad popraćena glazbom, plesom i maskiranjem. Nešto poput našeg karnevala u veljači. Ivana je veliki obožavatelj ovih meksičkih tradicija pa je odlučila obojati lice u tzv La Catrinu - lik kosturske glave, a sve to je dio azteške bogate kulture i tradicije koja prestanak ovog života smatra pozitivnim korakom unaprijed prema višem levelu svijesti.

Chiapas i Oaxaca

Oaxaca i Chiapas velike su pokrajine koje smo odlučili posjetiti što zbog predivne obale Oaxace, što zbog meksičke kulture i tradicije za koju kažu da je u Chiapasu posebna i najautentičnija. Poluotok Yucatan zaobišli smo na ovom putovanju jer smo oboje već bili tamo prije par godina, ali on je definitivno "must go" regija. Rentali smo auto od lokalne rent-a- car kuće i uputili se na dvotjednu avanturu kroz Meksiko. Odlučili smo odvoziti u komadu dobar dio puta i stigli do Villahermose, malog gradića gdje smo samo prespavali, a do tamo nam je trebalo dobrih 10 sati vožnje. Bili smo neugodno iznenađeni količinom i visinom meksičkih cestarina. Podsjetilo nas je na trenutak na hrvatske autoceste, no meksičke su nemjerljivo lošije kvalitete od naših. A tek vožnja Meksikanaca - to je neka druga dimenzija. Ukoliko nemate dovoljno živaca u prometu, ne preporučujem nikome da se upušta u vožnju njihovim cestama jer način na koji se oni drže tj. ne drže pravila je kriminalan. Kasnije smo saznali od Daniela da većina Meksikanaca nikad nije položilo vozački ispit i da većina njih kupuje vozačke dozvole na crno, naravno kod policije - opet klasični Meksiko.

Nakon Villahermose stižemo u pokrajinu Chiapas i našeg prvog odredišta Palenque, arheološkog nalazišta drevnog grada u kojem su za razliku Teotihuacana boravili drevni Maye. Iako velčinom puno skromniji, ovaj drevni grad ne može vas ostaviti ravnodušnim. Nažalost uhvatio nas je ogromni pljusak tijekom posjeta, no i to je dio putovanja. Uvijek se može pronaći dodatna čar u kiši. Odsjeli smo na jednoj farmi u blizini, a počastili smo se i bogatom večerom u restoranu jer je meni sutradan bio rođendan. Uslijedila je vožnja kroz samu srž Chiapasa gdje smo prolazili kroz mala sela u kojima vrijeme kao da je stalo. Chiapas slovi kao najsiromašniji dio Meksika i zaista je tako. Ljudi žive u skromnim kućama koje se jedva drže u cijelosti, a na cesti su nas često zaustavljala djeca koja prodaju banane i ostalo voće za par kuna. Ukoliko stanete, možete očekivati da vas okruže sa svih strana pokušavajući prodati sve i svašta. Uz cestu se često nalaze i "homemade" restorani koji zapravo nisu pravi restorani već obitelji peku tortilje i roštilj te prodaju meso na cesti. Higijenski uvjeti definitivno nisu zadovoljavajući. Mi se nismo htjeli upuštati u takvu gastronomsku avanturu zbog prijašnjih loših iskustava. Vozeći se kroz Chiapas shvatili smo koliko moramo biti zahvalni da u Hrvatskoj živimo u uvjetima o kojima ovdje mnogi mogu samo sanjati, no to je tema za neke druge tekstove. Roadtrip nas je odveo do mjesta San Cristobal koje slovi kao najljepše i kulturno središte Chiapasa. Grad je zaista lijep i ima dušu, no očekivali smo više i možda nešto drugačije s obzirom da su ga mnogi putnici jako hvalili kao mjesto koje predstavlja drugačiji Meksiko. Ljudi su ovdje jako otvoreni i susretljivi i to možete osjetiti samom šetnjom kroz grad, a najviše nas je oduševila gastronomska ponuda. Ovdje smo se zadržali tri dana, a otišli smo i na jednodnevni izlet kroz poznati kanjon Sumidero. Definitivno vrijedan posjeta, mene je osobno na trenutke podsjećao na kanjon Cetine, ali u većim razmjerima. Iznenađenje je uslijedilo u jednoj maloj uvalici gdje smo prolazeći brodicom naišli na skupinu velikih krokodila koji su se sunčali na obali, a iznad njih maleni majmuni imali su vlastiti show skačući među krošnjama džungle.

Bližio se i Ivanin rođendan, a njezina velika želja bila je proslaviti ga na nekoj od plaža Oaxace. Kako nas dvoje uvijek kod kuće slavimo u jesenskim/zimskim uvjetima, ove godine odlučili smo to promijeniti i uspjeli smo. Dan prije rođendana stigli smo u grad Salina Cruz i krenuli u proučavanje najljepših plaža Oaxace. Ispalo je da tamo ne možete pogriješiti. Koju god da odaberete, svaka je posebna i prekrasna na svoj način. Tri dana smo putovali duž obale, a najviše su nas oduševile Playa Azul i Zipolite (ovdje smo jeli i najbolji fishburger ikad) dok je šećer na kraju bila uvala kraj Puerta Escondida gdje smo imali mali raj za sebe ispred našeg smještaja. Čini mi se da je Mo bila sretnija od Ivane uživajući u trčanju po pijesku i kupanju u Tihom oceanu. Ubrzo smo se morali oprostiti od obale i krenuli smo put unutrašnjosti prema glavnom gradu regije Oaxaca City. Na putu do tamo svjedočili smo prekrasnom krajoliku koji se mijenjao iz kilometara u kilometar, a stali smo u malom mjestu Mitla koje slovi kao svjetska prijestolnica mezcala - žestokog alkoholnog pića koje se dobiva iz biljke agave. Ovdje smo imali i neobično iskustvo gdje nas je pri ulasku u grad zaustavila sanitarna služba i dezinficirala nam cijeli auto, iznutra i izvana. Nakon prospavane noći, uputili smo se u jedno od posebnijih mjesta koje možete vidjeti u Meksiku, a to je Hierve el Agua - prirodne formacije stijena oblikovane izvorima vode i raznim mineralima koji tvore nakupine soli, a daju prividni izgled vodopada. Rijedak prirodni fenomen koji se može pronaći još samo na jednoj lokaciji na svijetu- u Turskoj. Zaista predivni prizori za početak dana, no nažalost isti taj dan pretvorio se u noćnu moru kada smo stigli u sam grad Oaxacu i ovdje kreće naš najgori i najteži period putovanja.

Gorak okus Meksika - sapunica za kraj

Umorni od jutarnjeg izleta, stižemo u grad Oaxacu i odlučujemo usput stati u samom centru nešto pojesti, malo prošetati i nakon toga smjestiti se u hostel koji je bio na periferiji grada. Pokazalo se da je to bila kobna greška tog dana jer smo se nažalost upisali u statistiku i postali jedni od mnogih turista koji su opljačkani u Meksiku. No ovo nije bila neka mala pljačka gdje ostaneš bez koje kune ili možda nekog predmeta poput naočala ili sata. Nas su "ogulili do kože". I dok smo mi bezbrižno uživali u ručku i šetali ulicama Oaxace, usred bijela dana u samom centru netko nam je ukrao skoro sve što se nalazilo u autu, uključujući i Ivaninu putovnicu i dokumente od Mo. Ne želim trošiti previše slova i riječi na ovaj nemili događaj, no kada smo se vratili i shvatili što se dogodilo i bez čega smo sve ostali, svijet nam se u sekundi okrenuo naglavačke. Očaj, tuga, ljutnja, panika - samo su neki od osjećaja koje smo proživljavali tih dana. Dogodilo nam se nešto na što smo tokom cijelog putovanja obraćali pažnju. Taj dan, u popodnevnim satima jednostavno smo oboje bili totalno van fokusa i napravili nekolicinu početničkih putničkih grešaka. Da li je tome kumovao umor? Ili samo nepažnja? Ili nešto treće? Ili smo se možda previše opustili nakon 5 mjeseci putovanja? Zaista ne znam, ali teško je bilo u tom trenutku ne kriviti sebe. Prijavili smo sve policiji koja naravno ništa nije poduzela (niti je imala namjeru, jer to je Meksiko), a od svega na kraju smo dobili samo potpisani zapisnik s napomenom policijskog službenika: "ukradene stvari i dokumente nećete nikad pronaći, ovo vam je zapisnik za osiguranje - ako ga imate". Mi smo osigurani u Grawe Hrvatska i ovim putem svima preporučujem da sklope policu putnog osiguranja kod Grawe Hrvatska prije bilo kakvog putovanja. Brzi, jednostavni i efikasni - imamo samo pozitivna iskustva s njima. No ništa na svijetu nam nije moglo vratiti Ivaninu putovnicu (moju nekim čudom nisu ukrali) i našli smo se u situaciji da nismo više u mogućnosti prelaziti granice, ali ne samo to. U pitanje je došlo i kompletno naše putovanje - da li odustati od svega i vratiti se u Hrvatsku? Da li se vratiti kući na koji tjedan ili mjesec, razbistriti misli i nastaviti? Kako uopće psihički nastaviti dalje nakon ovakvog događaja? Vjerujte, imali smo mali milijun opcija. Na kraju smo uspjeli nekako skupiti glave te hrabro odlučili nastaviti naš put pod svaku cijenu. Shvatili smo u jednom trenutku da bi odustajanje od putovanja bio još veći poraz za nas. Nije bilo lako proživljavati te dane u Meksiku, no dobivali smo puno podrške kako iz Hrvatske tako i od naših prijatelja iz Meksika i hvala svima na tome. Ne moram ni naglašavati koliko nam je i Mo emocionalno pomogla u tim trenucima i bila svijesna svega što se događa oko nje. Ivana se zbog ukradene putovnice morala vratiti u Hrvatsku kako bi izradila novu, a Mo i ja smo već imali rezervirani let prema Kostarici gdje su nas čekali moj brat Alen i njegova djevojka Ana. Kako smo na kraju uspjeli u kratkom vremenu sve riješiti i već za tjedan dana svo četvero tj petero već biti zajedno na plažama Pacifika, priča je koja iziskuje poseban blog post.

Iako je na trenutke gorak okus još uvijek prisutan, danas kad se prisjećamo cijele situacije ipak gledamo na sve kao dio našeg putovanja. Ali ne ovog avanturističkog već onog pravog životnog. Možda jesmo bili neoprezni i preopušteni, ali krivnja je definitivno na zlim ljudima kojih nažalost ima svugdje u svijetu. Izgubljene materijalne stvari ćemo kad tad nadoknaditi, a mi se okrećemo samo pozitivi. Meksiko ćemo pamtiti onako kakav zaista je - pun dobrih i srdačnih ljudi prije svega, bogate kulture i tradicije, ukusne hrane i dobre tekile.

Follow us