Najbolje od Ekvadora

Izdvojili smo destinacije koje su nas se najviše dojmile

Centar svijeta - paralela 00º00'00''

Vjerojatno najposebnije mjesto u blizini glavnog grada Ekvadora je nulta paralela, odnosno ekvator.  Na samo 20-tak kilometara sjeverno od Quita nalazi se spomenik Mitad del Mundo (u prijevodu Centar svijeta) koji predstavlja granicu između južne i sjeverne hemisfere. Već prvi dan našeg boravka u Quitu odlučili smo posjetiti ovo specifično mjesto. Prošetali smo do najbliže stanice i sjeli na lokalni bus koji nas je koštao 40 centa po osobi u jednom smjeru.  Spomenik zaista izgleda velebno i može se ući u njega, a sa samog vrha protežu se pogledi na okolne vulkane te na samu nultu paralelu koja je označena žutom bojom na pločniku. No današnjom tehnologijom uz pomoć GPS –a ustanovilo se da su znanstvenici u prošlosti ipak mrvicu pogriješili, tako da se prava linija zapravo nalazi otprilike 100 metara sjevernije i prolazi kroz sadašnji muzej Intinan. Ulaz u muzej svakako preporučujemo, a tamo ćete na vlastite oči vidjeti i osjetiti različit utjecaj gravitacije i drugih fizikalnih sila. Najzanimljiviji primjer je da na samoj liniji ekvatora težite oko 1kg manje, a tu je i poznati Coriolov efekt gdje se tekućine na različitim hemisferama rotiraju u suprotnom smjeru. Mi smo sve pokuse odradili na licu mjesta i bilo je zaista zabavno.

U Quitu se nismo dugo zadržavali i bili smo tamo svega 3 dana, no i u tom kratkom vremenu mogli smo vidjeti i osjetiti kako je to živjeti na visini od 2850 metara iznad razine mora. Oblaci su skoro pa na dohvat ruke i vrijeme se dosta brzo mijenja pa se tako u sat vremena potpuno oblačni ili kišni dan može pretvoriti u potpuno sunčano poslijepodne. Najveći izazov predstavlja visinska razlika u odnosu na Hrvatsku, a u to smo se uvjerili već drugi dan kada smo se penjali na tornjeve najveće katedrale u gradu. Ostajali smo bez daha, a mislili smo da smo u dobroj planinarskoj formi.  Zanimljivo, u jednom od tornjeva crkve nalazi se caffe bar koji nudi raznolika ekvadorska pića pa smo tako probali Canelazo, vruće alkoholno piće koje se servira uz komadiće kakaa. Sigurni smo da Quito ima još puno toga za ponuditi no mi smo u tom kratkom vremenu još odlučili posjetiti vidikovac iznad grada do kojeg se dolazi gondolom, a sama vožnja pruža predivne poglede na živopisnu arhitekturu grada i vulkansko područje koje ga okružuje. Naravno, uz nas je kao i većinu vremena bila i Mo, a kad smo stigli na vidikovac (3945m n.v.), bila je presretna jer su se ispred nje pružali zeleni proplanci vulkana Picinche gdje je nesmetano mogla trčati i uživati na svoj poseban način.

Laguna Quilotoa i Cotopaxi vulkan 

Priroda je najljepši dio Ekvadora i ne može se mjeriti s ljepotom niti jednog grada kojeg je ljudska ruka stvorila. 

Za vrijeme našeg boravka i volontiranja u gradu Latacungi, odlučili smo svoje slobodno vrijeme iskoristiti za istraživanje prekrasne lagune Quilotoe koja ispunjava krater istoimenog vulkana, a nastala je nakon erupcije prije otprilike 800 godina. Od Latacunge do Quilotoe trebalo nam je oko 2 sata lokalnim busom. Na putu smo prolazili kroz planinske lance Anda sa svojim simpatičnim zaseocima. U jednom trenutku otvorio nam se pogled i na veličanstveni vulkan Cotopaxi koji se sa svojim oblikom i ledenom kapom isticao visoko iznad oblaka. Kad smo stigli do kratera imali smo dvije opcije: spustiti se do jezera i chillati tamo cijelo popodne ili pak odraditi dio ili cijeli trek oko kratera, tzv. Quilotoa loop. Lokalci su nam rekli da za cijeli krug treba oko 4 sata sto nam se činilo poprilično dobro tako smo krenuli na avanturu oko kratera. Pogled prema jezeru i okolnu prirodu mijenjao se iz kilometra u kilometar, a na svakom koraku susretali smo konje i magarce koji su pasli pašnjake. Nakon nekog vremena shvatili smo da ovo nije bas tako lagana staza, a prvenstveno je to bilo zbog nadmorske visine na kojoj smo se nalazili. Naime, vrhovi kratera leže na nešto manje od 4000 metara, a čak i najmanji uspon od par metara predstavljao je veliku potrošnju energije. Predviđenih 4 sata na kraju se pretvorilo u 7 sati, a mi smo zaista bili na izmaku snaga, no dodatnu energiju davali su nam prizori oko nas. Mo je bila neustrašiva i nije pokazivala znakove umora, ali za svaki slučaj veći dio puta smo ju nosili u ruksaku. Iako iscrpljeni, nismo požalili sto smo odradili cijeli loop, no svakome tko nije za ovako ekstremnije aktivnosti preporučujemo da se samo spusti do jezera i jednostavno uživa u unutar kratera. Onima koji se odluče za planinarenje trebali bi obavezno ponijeti sa sobom dovoljno hrane (obavezno nešto slatko) i vode (oko 2 litre po osobi). Kako smo (namjerno) propustili zadnji direktni bus prema Latacungi, jedan od lokalaca odveo nas je za 5 dolara u svom kamionetu u prvo veće mjesto gdje smo uhvatili bus prema smještaju.

Cotopaxi je samo jedan od nekolicine vulkana koji se nalaze u ovoj državi i ako ih ne možete sve posjetiti, odaberite barem jedan, kao sto smo mi. Sa svojih 5897m iznad mora, ovaj aktivni vulkan jedan je od najviših na svijetu, u Ekvadoru drugi po redu. Zbog svoje blizine ekvatoru, mnogi alpinisti kažu ako osvojite njegov vrh, bit ćete najbliže Mjesecu no bilo gdje u svijetu. Cotopaxi na jeziku Kichwa zapravo znaci Mjesečev vrat. Kako je zadnji dio vulkan prekriven ledenom kapom, za uspon na sami vrh morate imati alpinističku dozvolu ili možete platiti profesionalnog vodiča alpinista koji će biti uz vas tijekom cijelog uspona. Mi smo se ovaj put ipak odlučili za lakšu varijantu i planinarili smo samo do planinarske kuće u podnožju vulkana koja se nalazi na ˝samo˝ 4864m. Za to nam je od početne točke trebalo otprilike 45 min i opet smo iznova mogli osjetiti sve što uspon na ovakvim visinama donosi. No naša priča započela je rano ujutro još kad smo sjeli na bus. Bilo je oko 6 sati, a vremenski uvjeti zaista su bili nepovoljni. Oblačno dokle pogled seže, a na trenutke je počela padati i kiša. Stigli smo busom do skretanja za nacionalni park Cotopaxi i tamo dogovarali prijevoz i vodica koji će nas odvesti na turu. No tad je uslijedio sok! Saznali smo da je psima zabranjen ulazak u ovaj nacionalni park i bili smo ljuti sami na sebe što se nismo dovoljno informirali. U jednom trenutku djevojka koja nam je sređivala prijevoz, ponudila je da nam pričuva Mo, a mi smo onako skeptično rekli da ćemo još razmisliti. Stigao je njezin ujak koji je ujedno i vodič te smo sjeli s njima na kavu. Nakon kave, procijenili smo da Mo dajemo u sigurne ruke i odlučili smo prihvatiti njezinu ponudu. Iako ništa nije tražila, dali smo joj 10 dolara kao zahvalu, a s vodičem smo se uspjeli cjenkati i spustiti cijenu s 25 dolara na 20 dolara za turu po osobi.

Carlos nas je prvo odveo do kuće gdje smo ostavili Mo, a nakon toga smo nastavili prema nacionalnom parku Cotopaxi. Oblaci su i dalje bili neumorni i nije bilo naznaka da će se ista popraviti, no vodič nam je tada rekao da sa sjeverne strane vulkana uvijek bude vedrije, pogotovo ujutro. Samo moramo ostati pozitivni ili kako je on cijelo vrijeme govorio ˝energiapositivo˝ i gle čuda, tako je i bilo. U jednom trenutku doslovno smo prošli kamionetom kroz oblake i došli s druge strane vulkana. Odjednom se sve raščistili, a mi smo imali predivan i sunčan dan s pogledom na ledenu kapu vulkana. U samom parku mogli smo vidjeti divlje konje kako trče livadama koje okružuju podnožje vulkana, a uspjeli smo vidjeti i par divljih jelena. Nažalost kondor nam se nije htio ukazati iako je vjerojatno i preletio koji puta, no za to zaista treba neprestano pratiti nebo. Nakon vožnje nacionalnim parkom i fotkanja, došli smo do mjesta s kojeg smo tada nastavili pješice do već spomenute planinarske kuće. Bilo je fascinantno približavati se ledenoj kapi i istovremeno imati pogled na neke druge, udaljenije vulkane čiji su vrhovi virili iznad oblaka u daljini. Na samom cilju popili smo čaj od koke koji nam je pomogao kod simptoma visinske bolesti.  Pri spuštanju s vulkana, oblaci su polako počeli sakrivati vrh, a mi smo bili presretni sto smo uspjeli doživjeti i vidjeti vulkan u punom obliku. Na povratku smo pokupili Mo i sve je prošlo u najboljem redu. Naučili smo da se zaista moramo dobro informirati za svaki sljedeći izlet, iako je Ekvador generalno izuzetno dog friendly zemlja. No zbog količine divljih i zaštićenih životinja koje obitavaju na tom području, razumljivo je zašto Mo ovaj put nije mogla ići s nama. 

Banos i Amazona

Banos-vrata Amazone, to je nešto sto će vam svi reći kada pitate o gradu Banosu i zaista, kao da ste ušli u nekakav drugačiji svijet. Već sama vožnja prema ovom mjestu nagovijestila nam je da ulazimo u potpuno drugačiju klimatsku i geografsku zonu. Ako ste zaljubljenik u prirodu, outdoor aktivnosti i adrenalinske avanture, ovo je savršeno mjesto… Mi smo se složili da je Banos možda i najveće turističko područje u Ekvadoru. Tome je tako jer ovdje na jednom mjestu imate pregršt vodopada, planine vas okružuju sa svih strana, sam pogled na kanjon rijeke Pastaza izaziva strahopoštovanje, a uz sve to turistička ponuda za adrenalinske sportove je zaista na visokoj razini. Od kanuinga, kanjoninga pa sve do bungee jumping-a, zip line-a i ogromnih ljuljački. Mi smo se odlučili samo za vožnju gondolom i prelazak kanjona preko staklenog visećeg mosta. Na planinama oko Banosa brdo je prekrasnih vidikovaca na grad, a najupečatljiviji je pogled prema aktivnom vulkanu Tungurahua koji se sa svojih 5023 m.n.v. nalazi samo 8 kilometara sjeverno od Banosa.

Želja je bila da idemo u Amazonu malo dublje pa smo odmah prvi dan sjeli na bus prema stotinjak kilometara udaljenom smještaju. Nije to bila ona prava Amazona, no dovoljno da okusimo i vidimo mali dio te bogate flore i faune. Prvo što primijetite je veliki porast vlage pa samim time i temperature, ali neopisiv je svijet koji se događa oko vas. Bili smo smješteni odmah pored ulaza u jedan džunglasti put kroz koji se nakon 20/tak minuta hoda dolazi do prekrasnog slapa Hola Vida. Oduvijek mi je bila želja vidjeti slap unutar divljine kakva je Amazona i sad mi se to ostvarilo. No ljepota nije bila samo u slapu već u prirodi kroz koju smo prolazili. Visoko drveće okruženo kojekakvim papratima i divljim zelenim raslinjem, a svako malo iznad nas preletavale su razne ptice uključujući šarene papige. Jedino tukana nismo uspjeli vidjeti, iako je to bila velika Ivanina želja. Možda nekom drugom prilikom, ipak negdje dublje u Amazoni. Zastali smo u par navrata samo kako bi osluškivali zvukove prirode i samo uživali. Jako smo dobro pogodili s lokacijom smještaja jer smo na samo 5 kilometara imali i prekrasni vidikovac Mirrrador Indichuris s pogledom na ogromna prostranstva amazonskih šuma i na deltu rijeke Pastaze, a u pozadini su bili vidljivi vrhovi vulkana. Zaista melem za oči.

No vrhunac naše avanture u Amazoni bio je posjet jednoj zajednici koja i dan danas živi #robinzonskim# načinom odnosno onako kako su i njihovi preci živjeli stotinama godina ranije. Prezentirali su nam tradicionalni ples, a na njihov poziv smo se i mi pridružili. Ja sam dobio ulogu bubnjara, a Ivana je zaplesala s ostalim ženama oko logorske vatre. Na kraju posjeta imali smo prilike držati u rukama papigu i malu zmiju bou. Iako je Mo uvijek radoznala, ovaj put je ipak bila malo suzdržanija i držala se po strani. Nakon 3 dana Amazone vratili smo se u Banos, taman na odlučujuću utakmicu na Europskom prvenstvu, Hrvatska - Škotska. Jedva smo našli mjesto gdje možemo gledati i navijati, no uspjeli smo i dali svoju podršku iz Ekvadora. Nakon tekme uskočili smo u jedan turistički bus koji nas je odveo do vidikovca iznad grada pa smo s jedne strane imali pogled na Banos, a s druge na vrh vulkana Tungurahua. Sljedeće jutro Mo smo ostavili u hostelu da se odmori za nastavak puta, a mi smo  obišli cijeli niz slapova niz kanjon rijeke Pastaze. Vrhunac je definitivno bio zadnji u nizu-Pailon de Diablo. U prijevodu Vražji kotao, zaista izgleda moćno. Najbolje od svega je sto smo doslovno stajali na manje od metar do ovog snažnog vodopada. Nevjerojatan osjećaj. Nakon ture, nastavili smo svoj put prema Cuenci…

Cuenca

Od svih gradova u Ekvadoru u kojima smo bili, Cuenca nam je bila najljepša. Ovaj grad krase prekrasne kolonijalne građevine, zeleni parkovi i klima je idealna. Stanovnici Cuence kažu da je ovo grad u kojem nikada nije prevruće ali ni prehladno tako da se nije radilo samo o sreći za vrijeme našeg posjeta. Za razliku od ostalih gradova ovdje možemo reći da se nisu ‘’natjecali’’ čija će kuća biti manje završena i sve izgleda ipak malo bolje i uređenije. Cuenca je jedini grad u Ekvadoru čiju vodu možete piti iz slavine te ima sređeno pitanje odvodnje što navodno nije baš slučaj s ostalim gradovima. 

Iako je Quito glavni grad države, kažu da je ovo glavni grad svih kulturnih događanja te tako možete posjetiti veliki broj muzeja od kojih većina ima besplatan ulaz. Zanimljivo je i da je ovo bio jedini grad u kojem smo vidjeli ljude koji u odjelima hodaju na posao te je to pretpostavljamo povezano s tim da su u ovom gradu većinom smještena sjedišta velikih svjetskih korporacija. i dalje glavna duša grada se može pronaći na lokalnim marketima koji su nam bili omiljeno mjesto za jesti, kako zbog doživljaja jer smo okruženi lokalnim stanovništvom tako i zato sto je sve svježe i ukusno. A i cijene su super. Najbolji trenutak je bio dok smo hodali tržnicom i gledali sto ćemo jesti, a gospođa koja prodaje hranu otrgnula je komad mesa i dala nam da probamo. Bilo je naravno prefino pa smo to isto meso i naručili za ručak.

Još jedna zanimljivost Ekvadora je što je ova zemlja jedan od najvećih izvoznika ruža. Kažu da je to zbog idealnog položaja na ekvatoru koji im omogućava sunčane dane većinu godine tako da u dosta gradova možete kupiti prekrasno cvijeće po vrlo pristupačnim cijenama. Na cvjetnoj tržnici u Cuenci smo bili zbog još jednog razloga. Išli smo probati navodno čudotvorno umirujući napitak koje rade časne sestre iz obližnjeg samostana, a zove se Agua de pitimas. S obzirom na to da vrlo brzo osjetiš umirujuće djelovanje istog, sumnja se da između ostalih cvjetnih travki od kojih je napravljen, sadrži i valerijanu koja umiruje. Što god bilo, svi troje smo ju probali i dobro smo se osjećali. Da, dobro ste pročitali – i Mo je probala ☺ 

Na tržnici u Cuenci se izvodi i jedan dosta neobičan običaj koji se zove ˝Limpia˝ što bi u prijevodu bilo kupanje. Ali ovo nije klasično kupanje već posebno, tradicionalno duhovno kupanje koje započinje postavljanjem dijagnoze koja se provodi rolanjem jajeta po tijelu koje se zatim razbije i po njegovoj boji i mirisu se može vidjeti sto točno muči osobu i na čemu treba raditi. Ja sam se naravno upustila u ovu avanturu, a dijagnoza je bila da se osjećam nervoznom (što nije bilo čudno s obzirom na to da smo dan prije toga proveli tražeći policiju zbog prijave ukradenog laptopa) i da mi je uvijek hladno. To je zapravo istina, ali drago mi je da je Saša to čuo od nekoga neutralnog. No vratimo se na proces čišćenja. Većinu vremena osoba koja provodi Limpiu izgovara nekakvu molitvu i doslovno te lupa s raznim biljkama i travkama po cijelom tijelu. Najgore je kada dođe do glave :() Osim toga veliku ulogu imaju i eterična ulja koja moraš udisati sto vrlo često nije bas ugodno i jednostavno kako zvuči. Možete pogledati na videu u nastavku i kako to točno izgleda ili da se samo malo nasmijete gledajući proces. Prije pandemije ovaj običaj uključivao je pljuvanje vodice bogate travkama, no sada sam si ju sama protrljala po glavi i licu. Ne mogu reci da mi je žao, ali se nadam da nije umanjilo djelovanje Limpie! 

Plaža, ocean i kitovi

Nismo ljubitelji izležavanja na plaži, ali nam je prekrasna pješčana plaža bila na par metara od smještaja pa smo svaki dan bili na njoj! Ocean u Ekvadoru je bio ugodno iznenađenje jer nismo očekivali tako ugodnu temperature u kojoj smo uživali kupati se kada valovi nisu bili preveliki. Struje znaju biti dosta jake pa ako udete u vodu na određenoj lokaciji, zasigurno izlazite barem 20-tak metara dalje.  Moon je bila presretna na plazi i uživala je u bježanju od valova prije nego je poklope po glavi. Osim osvježenja sreća je bila još veća zbog igre s valovima i trčanju kroz vodu. Kako smo volontirali u Guesthousu u kojem je bilo jako puno udomljenih pasa, često su naše šetnje plažom bile i s ostalim psima koji su sretno i slobodno mogli trčati plažom. Zahvaljujući volontiranju imali smo mnoštvo divnih ljudi s kojima smo se svakodnevno družili te je nas svaki dan bio ispunjen nekom aktivnošću. Ponekad su to bile samo večeri gdje smo slavili nešto, a ostale smo igrali bingo, radili yogu uz zalazak sunca, igrali nogomet protiv lokalne ekipe, kuhali, crtali i slično.  

Jedan dan smo tako išli i na izlet u mjesto Puerto Lopez koje je dobro znano po turama promatranja kitova. Rezervirali smo izlet s jednom od rijetkih agencija koje smo mogli pronaći na internetu – Palo Santo. Iako su nam rekli da je počela sezona i da su se kitovi vratili, bili smo skeptični hoćemo li ih vidjeti. Uzeli smo turu koja je uključivala posjet otoku Isla de la Plata, a poznat je po Blue-footed booby pticama, kornjačama koje plivaju oko otoka i šarenim morskim svijetom. Ovaj otok u sali nazivaju Galapagos za siromašne jer pruža određenu dozu posebnosti, no nije ni približno skup kao Galapagos. Izlet je na kraju ispunio sva naša očekivanja jer ne samo da smo vidjeli kitove, vidjeli smo ih sigurno 20ak. Iako ih je većina skakala negdje u daljini doživjeli smo pogled na njih i izbliza. Jedan par kitova nam se toliko znatiželjno približio da smo ih uspjeli i snimiti, što možete vidjeti na videu u nastavku bloga. 

Montanita i Salinas su nam bili ok, ali ništa posebno spektakularno, pogotovo ako su vaše putne želje i interesi slične našima. Za Montanitu se vidi da je popularno turističko srediste zbog bogate ponude restorana, preslatkih malih craft dućana i sličnoga, ali valjda zbog trenutne situacije s pandemijom, te činjenice da smo šetali gradom za vrijeme dana, nama je bila dosta beživotna. Ali vjerujemo da nismo doživjeli ono sto je najbolje i zbog čega većina turista ovdje dolazi - noćni život i klubovi! Dakle ako želite dobar party u Ekvadoru onda je Montanita pravo mjesto za vas. Osim dobrog partijanja, Montanitu krase surferske plaže na kojima surferi u velikom broju svakodnevno uživaju na valovima.  Mi smo i svoj boravak ovdje skratili jer smo bili u potrazi za veterinarom kako bi sve stigli pripremiti za nas odlazak u SAD, tako da smo požurili južnije. Dva dana smo proveli u Salinasu koje popularno zovu ekvadorskim Miami-em zbog visokih nebodera koji se nalaze tik uz plažu. Ovdje smo ponovno dali priliku popularnom ribljem jelu Ceviche-u, no iako je ovo cijenjeni specijalitet, mi se nismo bas oduševili. 

Ekvadorska avantura završila je putovanjem u Guayaqil, drugi najveći grad države. Guayaquil nismo planirali posjetiti turistički, a zbog problema oko avionskih karata morali smo letjeti odvojeno prema New Yorku. Mo i ja smo letjele prve, a Sašin let bio je dan kasnije. Barem se stigao ošišati u Guayaquilu za 4 dolara :)

Ako ste propustili uvodni dio o Ekvadoru gdje je ukratko objašnjena naša tura putovanja po Ekvadoru, opis naroda i kulture te više informacija o troškovima puta - PROČITAJTE OVDJE.

Saša & Ivana 

Follow us