Mali pas na velikom letu

Naše iskustvo s Moon

Moramo priznati da je u organizaciji ovog putovanja koje bi trebalo trajati oko godinu i pol dana - najviše pažnje usmjereno na brigu o našem psu Moon i kako će ona to sve podnijeti. Iako je avanturistica i do sada je uvijek svugdje išla s nama, svjesni smo da psi vole imati svoju rutinu i vežu se za dom u kojem stanuju, što će sada za nju biti nemoguće. Bilo kako bilo, Mo je član naše male obitelji i ide s nama te smo morali pronaći način da ovo putovanje za nju prođe što bezbolnije. Pripremili smo se, pogriješili na prvom letu ali i ispravili pogrešku na drugom te smo sada pametniji za još jedno iskustvo.

Pripreme za putovanje i let

Naša nulta priprema za putovanje je bila dobiti potvrdu da je Moon 'Emotional Support Animal'. Osim što ona to zaista jest, sva putovanja koja smo planirala bi nam trebala biti bezbolnija jer ona s ovim statusom može biti izvan torbe za vrijeme trajanja cijelog leta - barem na većini letova. Tu svakako doprinosi činjenica da je ona pas od svega 6,5 kg jer je na većini letova ograničenje za psa do 8 kg s torbom. Bilo nam je izrazito važno ne odvajati se od Mo, kako bi mi bili mirniji znajući da je ona dobro tijekom leta a i kako bi nju poštedjeli stresa koji može nastati uslijed ovog novog iskustva i odvajanja od nas. 

Posljednja dva tjedna prije odlaska na putovanje već možemo vidjeti promjene u ponašanju kod Mo koje se očito reflektiraju od nas jer smo pod stresom da sve stignemo pripremiti, iseliti se iz stana, prodati aute i spakirati za našu avanturu. Pokušavamo se ponašati kao da je sve normalno ali već sama posjeta veterinaru od dva puta za Mo nije niti malo bezbrižno iskustvo. O toj zdravstvenoj pripremi je Saša već pisao u temi Zdravstvena priprema za putovanje od godinu dana. Osim toga bilo je potrebno dobiti od veterinara certifikat da je pas zdrav i da je u njezinoj knjižici upisan titar antitijela na bjesnoću te da je tretirana protiv parazita i krpelja. Dodatno smo još kupili dokumente koje smo pronašli na ‘Pet travel store’, a koji se mogu kupiti za svaku državu posebno. Iako nismo bili 100% sigurni da su isti potrebni, ispunili smo ih za svaki slučaj i dali veterinaru na ovjeru.

Dakle, od spremne dokumentacije za ulazak u Ekvador smo imali: standardnu EU knjižicu sa svim već navedenim upisanim i odrađenim tretiranjima, certifikat za izvoz/prelazak granice životinje koji vaš veterinar treba imati te vam ispuniti i poštambiljati, te dodatno dokumente koje smo kupili i ispunili, a koji se navode da su potrebni za ulazak u Ekvador. Osim dokumentacije tu je i torba koju smo morali kupiti za avion, odnosno ruksak koji nam se činio izrazito praktičnim baš jer je ruksak, ali se može i polegnuti da pas može i leći dok putuje. Dimenzije torbe su 30x30x49 cm te su to ujedno dimenzije koje bi trebale odgovarati propisima svih avio kompanija. Osim toga nama torba super služi i za ostale aktivnosti kao što je npr. planinarenje jer ima mogućnost da si Mo uzme pauzu i malo predahne. Probali smo ju nositi u toj torbi i prije leta kako bismo ju pripremili, kao i puštati joj zvuk aviona ne bi li joj olakšali iskustvo prvog letenja. Čitajte dalje da li smo uspjeli :)

Prvi let

Možemo reći da kako nam je ovo bio prvi let - bio je to ujedno i testni let. Dosta smo proučavali iskustva letenja sa psom koji većinom pišu da je bolje psu ne dati ništa za smirenje i spavanje kako ga ne bi ulovio osjećaj panike da se ne mogu kontrolirati. Let nam je bio u 11:20h ujutro te je Mo posljednji obrok pojela dan prije oko 18h. Stjuardesa nam je pri ukrcavanju u avion rekla da ju moramo zatvoriti u torbu i da mora biti cijelo vrijeme zatvorena. Odgovorili smo joj da je Mo ESA i upitali da li može biti na krilu, na što je rekla da nema tu informaciju da se radi o ESA putniku i da mora provjeriti. Nakon što je provjerila došla nam je reći da je sve ok i da joj je potvrđen status da se radi o ESA putniku, što znači da svi psi koji nemaju ovaj status, moraju cijeli let provesti zatvoreni u torbi. Ne mogu si to ni zamisliti za Mo. S obzirom na to da nam prvi let treba trajati svega tri sata i da je Mo jako dobar i prilagodljiv pas, odlučili smo testirati taj prvi let bez ikakvog uzimanja supstanci. Sve je bilo super dok je samostalno hodala po aerodromu ali nakon što smo se ukrcali i avion je trebao uzletjeti, a Mo je morala biti u svojoj torbi, zatvorena - instant je promijenila ponašanje. Ona je pas koji je uvijek slobodan i to što je bila zatočena je teško primila te ju je jako uznemirilo.

Nakon što smo poletjeli mogli smo ju napokon uzeti u ruke i bila je odmah bolje, ali vidno pod stresom i sa simptomima nekog čudnog zabacivanja glave kojeg smo se jako prepali. Bilo nam ju je neizmjerno teško gledati takvu pa smo ju samo stisnuli u naručju i oboje mazili dok se nije smirila. Maženje je brzo donijelo rezultat smirenja kao i boravak u krilu te prije svega činjenica da ne mora nazad u torbu. Kasnije je većinu vremena spavala na našem krilu i bila je čak i previše opuštena te smo bili sretni da svi nose masku jer bi se teško nosili s miomirisima koji su dolazili iz našeg reda :) Kod slijetanja je ponovno morala u torbu ali smo odlučili riskirati i ne zatvoriti ju te smo samo pustiti ruksak da uspravno stoji na podu kako bi mogla sjediti. Cijelo vrijeme slijetanja smo ju mazili i pričali s njom te je ovo definitivno bilo bolje rješenje. Jedino nam turbulencije nisu baš olakšale situaciju, tako da smo svi troje jedva čekali da već jednom sve završi. Tijekom leta smo joj davali manje količine vode jer je hiperventilirala i imala isplažen jezik cijelo vrijeme. (Pogledajte video.)

Nažalost nakon što smo se smjestili u Madridu u smještaj i započeli našu šetnju po gradu, Mo su krenule probavne smetnje koje su posljedica pretrpljenog stresa novim situacijama (let, metro, buka, veliki grad i gužve, nedostatak zelenih površina…). Obilne vodenaste stolice smo odmah pokušali zaustaviti probioticima i ugljenom koji su joj dosta brzo počeli djelovati ali ipak nisu se potpuno povukle za cijelo vrijeme boravka u Madridu. Sljedeći let, točnije sljedeći konkretni let od 11 sati nam je bio nakon nešto više od 48 sati u Madridu te smo 72 sata prije dolaska u Ekvador morali najaviti naš dolazak sa psom Ekvadorskoj službi za agrikulturu od koje nikada nismo dobili nikakav točan odgovor te se većina komunikacije odvijala putem Facebook-a.

Dugi, drugi let 

Poučeni iskustvom “testnog leta” na ovaj let za Quito koji je duži i traje 11 sati, odlučili smo da ćemo joj dati tabletu za spavanje (konzultirali smo se s veterinarom oko doze i vrste) kako bi ovo bilo što manje stresno iskustvo i za nju i za nas. Na ovom letu smo se izrazito bojali dodatnog izazova s fiziološkim potrebama - kako zbog duljine leta, tako i zbog situacije iz Madrida i konstantnih probavnih smetnji. Posljednji obrok je pojela ujutro oko 7h u nedjelju, a let nam je išao u 1h ujutro u ponedjeljak. Olakotna okolnost je i to što je ovaj let započeo u 1h u noći kada je bilo prirodno za nju da spava. 

Kod check in-a su nas tražili Certifikat od Veterinara te su pogledali samo onaj hrvatski koji nam je izdao naš veterinar te njezinu knjižicu koju je samo preletjela bez detaljnijeg gledanja. Kada je krenulo ukrcavanje u avion, Mo je popila svoju tableticu koja ju je opustila već kod ukrcavanja u avion. Polijetanje je provela u torbi, otvorena i u uspravnom položaju te nije pokazivala znakove panike iako je vidno registrirala da ponovno proživljava ono što joj se zadnji puta nije baš svidjelo - polijetanje aviona. Tableta za smirenje je definitivno odradila svoje te je Mo tijekom cijelog putovanja spavala, prvo u svojoj torbi na sjedalu između nas, a zatim izvan torbe na istom tom sjedalu. Let je prošao najbezbrižnije što smo si mogli zamisliti. Svi troje smo većinu puta prespavali, Mo je jedino podigla glavu kada je večera bila servirana jer je jadna bila gladna, ali brzo se vratila u svijet snova. Sletjeli smo u Quito po njihovom vremenu u 5 sati ujutro, let je ipak trajao samo 10 sati - ne 11 sati kako je bilo predviđeno, što je svako bio plus za nas. Mo nije obavila nikakvu nuždu tijekom leta te je još uvijek pospano na pola gledala kada smo se iskrcavali iz aviona.

Pri dolasku do policije nismo dobili niti jedno pitanje oko Mo. Nisu nas tražili niti jedan papir za nju te nam stvarno nije jasno zašto smo uopće morali slati onaj najavni mail da dolazimo sa svim potrebnim papirima. Da li je moguće da nas zbog slanja tog maila nisu ništa dodatno pitali na ulasku u državu? Zaključili smo da je bolje ništa niti ispitivati da si ne bi možda nešto dodatno zakomplicirali. Za razliku od Madridskog aerodroma, aerodrom u Quitu ima ‘Pet relief area-u’ koju smo jedva dočekali posjetiti, ali tek nakon što smo uzeli torbe i prošli graničnu policiju.

Mo je odmah obavila malu nuždu u za to predviđenoj zoni ispred aerodroma, na umjetnoj zelenoj travici nakon čega smo joj dali jesti i piti. Super je što nije imala baš nikakvih probavnih smetnji i posljedica od ovog leta te je bezbrižno šetala ulicama Quita nakon toga.

S obzirom na to da ovaj članak ne piše Saša koji je farmaceut već Ivana koja nije baš sklona uzimanju tableta - možda ćete imati malo više povjerenja kada kažem da ćemo sigurno i sljedeći puta Mo dati tableticu za smirenje prije leta :) Nema smisla da pas prolazi kroz stres koji se može izbjeći te mu možete osigurati bezbrižan let. Sebe isto možete poštedjeti stresa ako imate spremnu svu potrebnu dokumentaciju ili samo 'možda trebati'. Ali bolje je imati više toga nego da pređete tolike kilometre i shvatite da vam nešto nedostaje i ne možete uči u državu. Nas za svaki sljedeći prelazak granice očekuje odlazak veterinaru na tretiranje protiv parazita i ispunjavanje sve potrebne dokumentacije koju država u koju putujemo zahtjeva te se nadamo da će i to teći glatko kao ovo sve do sada. 

Ivana

Follow us